Gdje se nalazite: Početna Članci

Članci

Chicago Rambler - MLP-U - recenzija
19.04.2019

Jerko Jakšić, 18.04.2019., Music LP Underground
Čikaški bregi!
Kad pišem o nekom albumu u posljednje vrijeme, pokušavam se ne osvrtati za nečim što je bilo, odnosno na prijašnji opus, ako postoji, jer time neminovno na aktualni rad stavljam imperative koji su proizvod samo osobnog razmišljanja i želja.
Time “objektivnost” (koja ipak ne postoji u punom obimu!) doseže neke svoje granice objektivizma i sagledavanje albuma smješta u neki realni, trenutni okvir kojeg zauzima.
Stoga mi je posljednji album Tomislava Golubana, “Chicago Rambler”,  došao kao neka vrst “relaksacije” u i te kako pozitivnom smislu. Naime, album je kao stvoren da bude samostojan, kao stvoren da se slušatelj ne osvrće na ono što je bilo prije njega i kako bi mogao izgledati da je naslijedio smjer prethodnika (ma kakav bio).
U tom kontekstu, album “Chicago Rambler” je pun pogodak, jer pored ispunjenih uvjeta samostojnosti pruža još poprilično toga.
Stoga, hajmo redom.
Album “Chicago Rambler” je izrazito blues provenijencije, ljubitelji bluesa će u njemu vidjeti „ono što je pjesnik htio reći”. Svi ostali, hm, nisam siguran, jer blues je danas u ovom obliku arhaična forma. Album je sazdan na bluesu s decentnih utjecajem urbane komponente, poznate i prigrljene od širokih masa šezdesetih godina. Noseći u sebi esencu roota pomiješanu s urbanom, Tomislav svoje pjesme prezentira u stilu velikana Chicago škole iz prošlog stoljeća. Svojom usnom harmonikom neminovno zove polja pamuka i „Mississippi mog djetinjstva” i čemu tajiti, tko god je imao sreću “živjeti” muziku prošlog stoljeća, neminovno ga lansira u neka druga vremena.
Osobno, iako bez izrazitih dodirnih točaka, vraća me u bajkovita dva mjeseca provedena u New Orleansu u Bourbon Streetu, kad je oko dva ujutro najveći slatki izazov bio pronaći u kojem se pubu/restoranu sastaju muzičari nakon gigova, i jamaju dok ih kao vampire, sunce ne potjera u tamne prostore spavaćih soba. Miris kamenica i piva (da piva , dobro ste pročitali!!), duhanskog dima, žamora ogromne mase koja se kreće Bourbon Streetom od ranih večernjih, do isto tako ranih, ali jutarnjih sati, sve se to nadvija nad ovim albumom kao osobna komponenta i memorijski fragment kojeg je okinuo. Da je samo to odradio, “Chicago Rambler” je što se mene tiče ispuno svoju ulogu, ali ima toga još, ...
Tomislav Goluban je album snimio u Chicagu s lokalnim studijskim glazbenicima, Kenny “Beedy Eyes” Smithom, E.G. McDanielom i Eric Nodenom, dok je za mix pultom bio Blaise Barton. Moram se osvrnuti baš na Bartona i dati mu kredite, jer je ispunio očitu Tomislavovu namjeru da album zvuči „lokalno blueserski“, kao da je snimljen u prošlom stoljeću.
Album je snimljen u par dana, što znači da je snimljen skoro u jednom dahu s minimumom intervencija i ponavljanja. To mu daje auru spontanosti i dojam kompaktnosti. Obično se na album brzo uoči rutinska svirka studijskih glazbenika, koje se rijetko može motivirati na način da si daju nešto svoje. Na ovom album, da ima i toga, ali i lijepih trenutaka, za koje ne znam da li su planirani prije ulaska u studio, ili su nastali kao produkt trenutka i pronalaženja “najbolje varijante”.
Isto tako, vokal kojeg isporučuje Tomislav je neka njegova varijanta “loose n’ cool” vokala koji idealno leži na ovakvu glazbenu podlogu. Ako bih trebao potkrijepiti ovu činjenicu onda moram, ali moram, izdvojiti moj apsolutni favorit na album “Can’t Find Myself“ . U toj je pjesmi sve posloženo onako kako “mali Ivica zamišlja punokrvni blues”. Ne sjećam se kad me jedan (klasični) blues ovoliko oborio s nogu. Ne želim navoditi usporedbe, jer bi izgledalo pretenciozno, ali ovo mi je definitivno jedna od omiljenijih blues kompozicija.
Album sadrži sve ono što jedan blues album mora sadržavati, od “Wake up this monrnig”, do “tragične ljubavi”, slika iz svakodnevnog života, dvojbi o životu uopće, tužne gitare, sjetne usne harmonike, bluesy ritam,...
Drugim riječima, debelo profesionalna i na trenutke maštovita ritam sekcija, decentna solo gitara koja iako u pozadini, povremeno briljira i naposljetku Golubanova usna harmonika i vokal, kao rezultat daju album koji se jednostavno mora slušati s pozornošću.
Jest da je oslonjen na arhaičnu formu i obogaćen urbanom varijantom, ali mimo svega, uvjeren sam da ne treba biti zagriženi ljubitelj bluesa da bi se prihvatio ovaj album.
Na vama je da osporite ovu tvrdnju!

Chicago Rambler - BARIKADA recenzija
18.04.2019

BARIKADA, Dragutin Matošević
Za blues, kao muzički žanr, zna se da je potekao u Sjedinjenim Američkim Državama. Odavno već, on nije samo dio američke kulture. Blues se, sa sličnim uspjehom, svira širom svijeta. Blues ima i svoje predstavnike na hrvatskoj muzičkoj sceni, a možda je upravo rad Tomislava Golubana ona najsvijetlija tačka hrvatske muzičke scene po pitanju bluesa.
Kako je već i rečeno u tekstu biografije ovog umjetnika, njegov blues karakteriše spoj bluesa s tradicionalnom hrvatskom muzikom, najviše iz kraja gdje se govori kajkavskim narječjem. Albumom, “Chicago Rambler“, Tomislav Goluban se približio njegovom izvoru – američkoj verziji – Chicago blues style – iz nekoliko razloga. Bend koji se okupio za tu priliku, uz Tomislava čine i tri Amerikanca. Album je sniman u Sjedinjenim Američkim Državama uz ekipu američkih saradnika zaduženih za tehničku doradu. Iako su pjesme autorske (osim pjesme br. 12 – “Išel budem v kleticu” – koja je traditional), pjevane su na engleskom jeziku.
Pretpostavljam da se svaki umjetnik, prije ili kasnije, želi okušati i na muzičkom polju kojim su suvereno djelovali i vladali njegovi uzori. Ovaj album i sagledavam u tom svjetlu. Obzirom na velike umjetničke domete koji krase Tomislavov dosadažnji muzički rad, najmanji mu je problem, vjerujem, bio prilagoditi se izvornom blues zvuku karakterističnom za blues scenu grada Chicago. To se čuje i dokazuje u svakoj od ovdje predstavljenih pjesama. Usna harmonika je minijaturan instrument u poređenju sa mnogim drugim instrumentima. Međutim, to ni malo ne umanjuje njene domete i značaj, pogotovo kada se nađe uz istinskog umjetnika kakav je, bez ikakve dvojbe, Tomislav Goluban.
Pjesme su raznolike atmosfere, sve ih povezuje blues, ali i maestralne izvedbe. Mogu reći, svojevrsni su tečaj, pokazuju nam kako treba svirati blues na način da osvoji na prvo slušanje, da donese prepoznatljive emocije koje i jesu njegova osnovna karakteristika. Tomislav je u tome izuzetno vješt – i pjevanjem i sviranjem – a pokazao je to i ovih diskografskim izdanjem.
Bilo bi nepravedno ovdje ne pomenuti i saradnike koji su pomagali Tomislavu u nastajanju i kreiranju ovog albuma – Joe Filisko, Eric Noden, EG McDaniel i Kenny Beedy Eyes Smith, kao instrumentalisti, dali su nemjerljiv doprinos vrijednosti ovdje predstavljenog materijala. Sve su to lijepo “zaokružili” – Blaise Morton (snimatelj, mix i mastering), Eric Noden & Tomislav Goluban (produkcija), kao i ekipa iz Hrvatske – Siniša Bizović (izvršni producent), Igor Vranješ (dizajn), Martin Black Dog Turk (cover photo), Fulvio Vidić (inner photo).
“Chicago Rambler” je album kojem ću se često vraćati. Vjerujem, mnogi i od vas, također, ako se potrudite nabaviti si ga. Have a nice time with Tomislav.